Kad živiš tu pa ti se oči naviknu.
I na dobro i na loše.
Uzimaš sve što vidiš zdravo za gotovo.
Loše nećeš da vidiš jer nemaš kome da se obratiš da bi nešto promijenio a na dobro su ti oči prosto navikle , a ima i onoga da uvijek mislimo da je ljepše na nekom drugom mjestu, ili što bi se popularno reklo, trava je uvijek negdje zelenija..
Ovako ga drugi vide..
I tako mi ljetos dođe sestra iz Velikog grada.
Kao i svake godine na ljetovanje.
Samo više nismo male, pa sad poslije kupanja na jednoj od mnogih što novih što starih plaža, idemo same u šetnju, na korzo ili šetalište, do crvenog svetionika, do patkica pa gore do bulevara a sve pored Sportskog i Hrama, pa kroz glavnu ulicu malo gledamo izloge..
Pa pica u centru a može i dolje bliže moru, pa onda ponovo šetalište, sada drugačije kad sve mame i bebe odu na spavanje..
Ovako drugi uživaju..
Ponekad odemo i do Starog Bara, atmosfera iz drugog vremena, sve vrvi od ljudi , mirisa roštilja i maslina a onda kada je vrijeme za provod opet barovi na plažama od ringišpila pa sve do kraja Šušnja..
Da probam i ja..
A moja sestra samo uzdiše i govori :
„Jao kako je vama ovdje lijepo...“ „Pogledaj ovo šetalište, svaki dan drugačiji zalazak sunca, šareno nebo i miris mora.. Palme koje šušte preko cijele godine. Gdje god da se zaustaviš pogled puni dušu.. Baš ti zavidim“
Ja je slušam tako danima pa pokušavam da zamislim da ja nisam ja, nego da sam neko drugi ko je ovdje banuo slučajno na dan ili dva..
I odjednom predamnom potpuno novi grad.
Široke ulice me puštaju da udahnem vazduh pun joda sa mora.
Nebo je šareno, i puno galebova. Hodam šetalištem i gledam na lijevu stranu.
Gdje god da stanem imam novu sliku.
Neopisivo lijepi prizor mora, brodića, svetionka, ptica, jedrilica.. Sjedim na plaži i gledam kako mi se sve pred očima mijenja, kako sunce nestaje..
Odlazim do crvenog svetionika. Staza ljubavi.
Širim ruke da udahnem slobodu, okrećem se i gledam svoj grad. Opet novi prizor. Planine i mjesec koji se polako diže. Uživam . Priznajem.
Probaj i ti...
Možete mi se smijati kolioko god hoćete.
I meni je bilo smiješno da slušam sestru danima i odbijam da vidim moj grad njenim očima.
A onda sam zamislila da sam neko drugi..
Živimo na prelijepom mjestu.
Na mjestu o kome mnogi maštaju i nestrpljivo čekaju da se vrate kada počne raspust. Izgaraju da tih deset dana u godini gledaju ono što je nama tu pred očima, svaki dan .
Svaki ćošak našeg grada je drugačiji, lijep na svoj način. Treba da ga volimo i cijenimo, unapređujemo.
Svi žudimo za nečim drugim, zamišljamo nešto ljepše i dugačije, kao da je negdje drugo bolje.. Pa, možda i jeste, nećemo znati dok ne odemo i ne probamo. Ali sada dok smo ovdje, uživajmo u našem prelijepom gradu , stvarajmo uspomene od kojih ćemo živjeti jednog dana kada odemo tamo negdje u idealni svijet iz mašte.
Autor: Jelena Vukić
-200x200-rez.jpg)
