S vremena na vrijeme čudimo se neobičnim trendovima bilo da je u pitanju moda ili ljepota.
Danas su ljudi u stanju da zbog ljepote istrpe svašta, bez obzira što će ishod moža samo u njihovim očima biti zadovoljavajući. Tako se, pored uobičajenog korigovanja nosa i usana, silikonima pune zadnjice, dijelovi nogu, vade se rebra zarad manjeg struka..
Da je toga bilo oduvijek svjedoči priča o kineskim „Lotos stopalima“.
Naime, ova bizarna tradicija vezivanja nogu počela je u Kini, pretpostavlja se u 10. vijeku i zadržala se nevjerovatnih 1000 godina.
Djevojčice uzrasta od 4 do 9 godina bile su primorane da vezuju svoja stopala kako bi dobijala poseban oblik i ostajala veoma mala.
Procedura vezivanja stopala bila je veoma mučan i bolan proces, ali u to vrijeme svaka djevojka koja bi se oglušila o ovaj običaj smartana bi izgnanikom i teško bi nalazila momka za udaju.
Poenta je bila presaviti stoplao na pola i vezati ga tako da u tom položaju ostane sve dok ono ne poprimi taj oblik.
Da bi se to postiglo, 4 mala prsta morala su da se slome, umotaju čvrstim platnom u lotos položaj, i drže u tesnoj lotos cipeli bez mogućnosti da imalo mrdaju. Lomljenju prstiju koje su uglavnom izvodile majke, prethodila je masaža, opuštanje u vrućoj vodi i duboko sječenje noktiju.
Devojčice su smjele da skidaju zavoje jednom u tri ili četiri dana, a one koje to nisu činile redovno, dobijale su razne infekcije pa čak i gangrenu.
Žene podvezanih stoplala nisu mogle dugo da stoje, i čitav život su trpjele bol zbog ovog bizarnog trenda.
Čitav proces bi trajao ok dvije godine, nakon čega bi stoplao dobilo željeni oblik i bilo savijeno na pola. Mogućnost vraćanja na pređašnji normalni izgled bila je izvodljiva u teoriji ali bi obrnut proces bio još bolniji pa se rijetko ko na to odlučivao.
A šta se zapravo krije iza svega ovoga?
Pored toga što je tadašnja moda propagirala mala stopala kao privlačnija, smatralo se da ova procedura ojačava unutrašnje mišiće butina, kao i pelvične mišiće, što navodno pojačava ugođaj muškarcima prilikom seksualnog odnosa.
Postojao je i takozvani ekonomski faktor, jer budući da nisu mogle da stoje, žene bi po čitav dan sjedele i bile primorane da rade danonoćno, budući da ništa drugo nisu mogle.
Jedino su žene koje su se bavile poljoprivredom bile pošteđene ovog užasnog manira.
Iako je vezivanje sopala potpuno zabranjeno 1949. godine posle kineske revolucije, i danas se ona može vidjeti na nekim ženama.
Čini se da je ovaj „ideal ljepote“ ženama bivao namjetnut od strane mušakaraca kako bi ih lakše kontrolisali.
Slična stvar se događala u Japanu, a u Evropi su se žene stezale korsetima kako bi postigle da im struk bude što tanji, a sve na uštrp unutrašnjih organa. Kome treba, želudac, jetra, slezina, bubrezi!
Na žalost, ovako čudne običaje možemo i danas videjti u nekim djelovima svijeta ( a ovdje ne mislimo na prepumpana usta i bokove).
Poznate su vam žene sa prstenovima na vratu?
Zaključak bi bio da su ideali ljepote uvijek postojali i mijenjali se, bilo da su ih namjetali muškarci ili žene. Čini se pak, da estetika ženskog tijela tek danas proživljava revoluciju sigurno veću nego ikad.
Mi se nadamo da ćemo se konačno okrenuti prirodnoij ljepoti ma kakva ona bila, da će ljudi konačno skupiti snagu da prihvate i zavole sebe takve kakvi jesu, a da će se akcenat baciti na promjenu unutrašnjosti jer je ona ta koja treba da se mijenja !
Autor: Jelena Vukić uz pomoć flopmee.com
Foto: smithsonianmagazine.com, flopmee.com
-200x200-rez.jpg)
