"..Evo priznajem nije mi lako, al' nije slavno plakati javno. Ti me ostavljaš tek onako, al' nema plača ispod pokrivača.
Ne, nisam ni suzu pustila. A, moje srce na dlanu. Samo sam tiho izustila: "Ljubav ovdje više ne stanuje.."
Treba da se uvede kao "himna" za ostavljene. Po meni, ne znam za vas.
Dođeš tako u godine kada shvatiš šta želiš, a još više šta ne.
Desi se to "prvo rušenje uma", nesvjesnost svoje svjesnosti, sanjarenja, razna maštanja, silne poruke, koje čitaš 615 puta pred spavanje i ne možeš da vjeruješ da se to tebi dešava. Neopisivo se osjećaš..
Priznaješ. I sebi i njemu. Misliš, ovoga puta "to je to"..
Pomisliš: "Ne bi valjda ovo pisao, planirao da ne misli. On je jedan učtiv, pažljiv muškarac.." Odbijaš da i pomisliš bilo šta loše.. i tako sa kezom prolaze dani i nedjelje.
Ali, kako "đavo nikad ne spava", tako i sumnja radi svoje. Tjera te da se zapitaš, da pitaš.. i usudiš se i postaviš pitanje, od kojega strahuješ da može biti kraj. Međutim, raščistiš sama sa sobom i pitaš.
Nije svejedno.. strah i iščekivanje ujedno.
Dobiješ konkretan odgovor, jasan i precizan. Zastaje ti knedla u grlu: "Kako je ovo moguće?!"
On, on.. meni je ovako odgovorio.. eeej ! Čak mi je i postavio ultimatum ako ne prestanem da se ponašam kao razmažena djevojčica, da će samo nestati.
Molimmmmm?!
O čemu priča on. Pa, ja sam samo pitala. Ali, on ne odustaje od svog stava, prebacujući krivicu na tebe.. i tako još jednom postaviš slično pitanje i on jednostavno ode. Čak te i blokira, da ne čita tvoj odgovor.
Šok! Nevjerica, blaga nesvjestica.. ali, ništa što jedna kafa i jedno točeno ne bi mogli povratiti.
Ne znam. Možda je problem u meni. U našem odabiru muškaraca. Možda se čudno ponašam. Možda postavljam čudna pitanja. Možda se kasno otvorim i predam.
Sve je ovo veliko MOŽDA.
Ali, jedno je sigurno.
Da mu je istinski bilo stalo i da je htio sve to što je pisao, ostao bi!
Vaša, Iv!
Autor: Ivana Lupšić
Foto: discover, medium
-200x200-rez.jpg)
