Kada pomislimo na super kul profesore iz srednje škole, gotovo uvijek nam je u glavi scenario iz nekog američkog filma, gdje se učenici i profesori druže, razumiju, podstiču jedni druge na lijepe i korisne stvari, i tada pomislimo, “ Eh kako bi bilo lijepo da takvi profesori zaista postoje i u stvarnom životu, ovdje kod nas“..
Svi mislimo da je u pitanju samo fikcija proistekla iz velike želje da tako bude, da je to samo nečija dobro razvijena mašta, a nikako stvarno iskustvo, i da profesori koji se bave djecom i učestvuju u njihovom sazrijevanju i vaspitavanju mimo školskog programa, postoje koliko i čarobnjaci i zubić vile..
Međutim..
Kada sam prije nekoliko dana dobila poziv da idem u pozorište sa Srednjom stručnom školom iz Bara, mojoj sreći nije bilo kraja!
Druženje sa djecom, pozorište, što će čovjeku više!
Nisam znala da ću se sresti sa junakinjom iz gore pomenutih filmova!
Ona postojiii!!!
U ruci drži spisak učenika, gleda na sat, ima blago zabrinut izraz lica pomješan sa srećom i uzbuđenjem, stoji ispred autobusa i broji i proziva svoje djake..
Ona svoje djake vodi u pozorište već 30. put!!!! Da dobro ste čuli! 30. put!
Profesorka književnosti i magistar dramaturgije, mr Marija Šušter, prije desetak godina, odlučila se da svoj razred od 18 brodomašinaca povede u pozorište u Podgoricu. Imala je želju da sa njima podijeli svoju ljubav prema pozorištu, otvori im jedan drugi svijet a prije svega upozna ih, i druži se sa njima mimo krutih školskih programa. Škola je odobrila njen zahtjev, i avantura je počela.
Djeci se dopalo(naravno da im se dopaalo!!!) i tako je ovaj njen izlet prerastao u tradiciju. Sada sa njom ide više odjeljenja, autobus je pun , i svaki put se traži mjesto više.
Djeca su srećna, uzbuđena, moram da dodam i dotjerana. Program se bira pažljivo. U autobusu se druži, pjeva, slika, smije!
Dok mi skromno priča svoju priču, i sjeća se kako je sve počelo, svaka njena riječ odiše iskrenom ljubavlju prema djeci, prema svom poslu, velikom željom da ih kao profesor , roditelj, usmjeri, uputi, obogati iskustvom koje im pruža ona sama, ali i pričama koje će čuti od nekih drugih ljudi sa dasaka koje život znače.
Toliko je toga predivnog u ovome!
Koliko je njeno srce veliko, toliko je i skromna, pa o svemu ovome nije mnogo pričala. Njoj je to normalno i prirodno, sastavni dio jednog profesorskog bića, da usmjerava, obrazuje..
A znamo da nije tako. Zato je svi obožavaju. Zato što daje čitavu sebe djeci kojoj predaje, zato što im daje i svoje slobodno vrijeme, zato što ih uči bon-tonu, zato što im širi vidike, zato što ih čuje i zato što ih vidi onakve kakvi jesu. Dobra djeca kojoj treba pokazati put.
Da ne bude da samo ja pišem i prenosim utiske i svoje lično oduševljenje, prenosimo pismo učenika Tonija Sokolovića :
„Prof. Marija Šušter je moj omiljeni profesor od prvih dana srednje škole. Prvenstveno zbog njene ljubavi prema književnosti i ambicioznosti prema predmetu. Tako jedna, kako ona kaze ,,moderna profesorica'', shvata nas mnogo bolje nego ostali profesori zbog toga što je uvijek zanima naše mišljenje o svemu.
Njeni časovi su uvijek zanimljivi jer kroz priču i zabavu naučimo ono najvažnije, da shvatimo književost prije svega. Ja čitam dosta, ali profesorka mi je priuštila jedan užitak koji nikada neću zaboraviti. Naime, kad sam prvi put u srednjoj školi predstavljao djelo zvano Ep o Gilgamešu, meni je to toliko bilo zanimljivo da priredim i ispričam, da sam joj ja oduzeo čitav čas izlaganjem. To mi je podiglo želju za čitanjem i uvijek sad kad pročitam nešto novo volim da ispričam profesorki, pitam je uvijek za neki savjet, kao i šta još da pročitam, kao i mnogi drugi djaci, a ona zna tačno kakav je sadržaj zanimljiv svakom od nas.
Pored svega toga profesorka je omogućila djacima i drugim profesorima nešto što još niko za nas nije uradio, a to je da nas sama na svoju odgovornost vodi u pozorište. Ja ni jedan put za ove 3 godine nisam propustio jer sam veliki ljubitelj filmova i glume. Ali pozorište je nešto potpuno drugačije! Kad vi vidite uživo taj trud taj lažni osmijeh, lažne suze, kad vidite 30 glumaca koji bez greške glume vama tu pred očima, uz odlična djela, to je vrh glumačkog smjera. Profesorka je meni i mnogim djacima probudila ljubav za pozorištem. Sad se trudimo da u školi uvedemo glumačku ili dramsku sekciju jer uz takvog profesora to je moguće, i mislim da bi moglo ispasti bas nešto dobro.
Pored svega toga profesokra Marija nam je omogućila da upoznamo i intervjuišemo neke ,,legende'' sa ovih prostora kao na primjer čuvenog pjevača i tekstopisca Antonija Pušića poznatijeg kao Rambo Amadeus kao i neke članove legendarnih komičara The Books of Knjige. Oni su nam objasnili mnogo toga i naučili nas ponešto. Sad je profesorki ovo bio 30 odlazak u pozorište sa đacima i zahvaljujemo joj se mnogo što nam omogućuje ove stvari. Samo da pomenem da smo zajedno gledali "Šćeri moja", "Čuvari tvog poštenja", "Ne igraj na engleze", "Učene žene","Zimska bajka", "Hamlet u selu Mrduša Donja" i mnoge druge.. Volio bih da se još vas pridruži našim pustolovinama. Hvala profesorka Marija!"
Ako ste sumnjali, kao i ja na početku priče, ovo je dokaz da čarobnjaci i vile postoje! Ima ih još! Svojom ljubavlju i znanjem stvaraju magiju, otkrivaju djeci nove svjetove, vraćaju vjeru u dobro i plemenito, i prave od njih dobre ljude!
Da li nam treba veća čarolija od toga?
Autor: Jelena Vukić, Toni Sokolović
Foto: Danijela Janković, privatna arhiva
_2.jpg)
-200x200-rez.jpg)
