ONA MAŠTA, ONA PIŠE, ONA BUDNA SANJA..Ko je Mirela Salihović?

Od svih pisanih radova, najviše se ponosi tekstovima : " Suncokreti", " Krš", " Miris zemlje posle kiše" i " Pismo Lusi", kao i pjesmama  : "Ne plači Dzoan" , " Oda ljubavi" i " " Čekanje". Takodje se oprobala  i u pisanju pjesama za muzičko izvodjenje. Takve su : " Ivana" , " Drži me" i " Kolovoz". 

Svaka od tih pjesama pronašla je svoje mjesto na Mirelinom umjetničkom Instagram profilu  _thewavesofart. To je mjesto koje  ukrašava i boji bojama kojima ni sama ne zna naziv, ali zna da su posebne. Pored umjetničkog profila, redovno uredjuje i svoj blog na kome piše o temama iz umjetnosti i psihologije.

„Veliki sam zaljubljenik u kosmos, psihologiju, snove, riječi i svijet.  A svijet je za mene velika inspiracija. Mislim da ni sami nismo svjesni koliko smo zapravo srećni jer možemo biti dio ovog svijeta. Ili, kako bi to rekao Justejn Gorder u svom djelu " Djevojka s pomorandzama" ,- " Treba da budemo srećni jer činimo djelić velike misterije." A misterija je svuda oko nas. I treba krenuti u potragu za rješenjima.  Ja sam već počela da tražim. Zato i pišem“- dodaje Mirela.

Vjetar je tutnjao pustinjom krša i svojim nevidljivim bićem šibao golo kamenje. Neuhranjena i slabašna, goloruka Jana nije se mogla oduprijeti sve jačim naletima vjetra. Nosio ju je, bacao sa strane na stranu, sve dok nije naišla na veliki kamen sa napuklinama na izbrazdanoj površini i par busenova mahovine pored. Sklonila se pod taj kamen i par trenutaka samo mirno disala, nadimajući grudi poput vjetra kada protutnja pored njenog zaklona, i opuštajući ih, nijemo prateći bezglasje melodije vjetra. 

Pobjegla, pomisli ona, konačno je pobjegla . Pobjegla je od zakrvavljenih ruku sa napuklim brazdama i ranama koje se gnoje i ispuštaju turoban smrad. Pobjegla je od svijeta kojem ne pripada. Ili možda ipak, možda, zaista pripada. 

Možda su krš i vjetar koji fijuče u njenoj krvi. Možda je bezglasje pjesma koju ona mora da sluša. Možda je sve to tako. Ali opet, nije je bilo briga. Upravo se otrgla od svijeta kom nije željela da pripada. A svijet kojeg volite, je svijet kojem pripadate. Drugačije ne ide. 

Kada joj se djelić snage povratio u koljena, nagnula se preko oštrog kamena i vidjela da nema nikoga ko bi je mogao pronaći. 

Otrgla se, jos jednom, iz tog bezličnog krša i sudbine koju donosi oštro kamenje. Sudbine, koja bi je stalno bola svojom oštricom, i kao da to ne bi bilo dovoljno, posipala joj so na ranu koja krvari a onda cijedila krvce iz rane i sipala u čašu crvenog vina. Sada crvenog poput krvi. 

Naišla je na čistinu, a dolje, u podnožju rastinje. Znala je da njen spas leži negdje zakukuljen pod tim rastinjem. Jedva koračajući, uputila se ka podnožju. Kad je osjetila pucketanje grančica i lišća pod stopalima, znala je da je blizu. 

Blizu spasenja. Njene nezgrapne korake čuli su otac i sin, koji su se konjima zaputili ka jugu. U pravcu kuće. Udomili su je na par dana, sve dok joj se nije povratila boja u obrazima, a onda je i pitala kuda će ići. Još jednom, osjetila je veliki poriv da vikne, kroz suze i otrgne se iz ruku sudbine u kršu. 

" Jug" , rekla im je. " Ka jugu." 

I sve im je bilo jasno. Jasno da ova djevojka od nečeg bježi.  Od nečeg, što je nepobjedivo i neizbježno. A opet, tako se lako otrgla iz ruku nepobjedivog i neizbježnog. 

Ka jugu. Jer jug je sada bio njen dom. Tamo je sunce. I vjetra je manje. Osim zimi. Gdje vjetar, umjesto kiše batina, nosi kišu srebrnih kristala. A ako jednom izađe na ulicu i na licu joj se udese kristalne kapi, niko nece primijetiti da joj se jedan kristal skotrljao iz oka. 

Pored školskih obaveza uključena je i u brojne vannastavne aktivnosti. Posebno ističe članstvo u Učeničkom parlamentu gimnazije, kao i članstvo u organizaciji Unije srednjoškolaca.

Dok je njena znatiželjna priroda vuče i nosi da otkriva tajne kosmosa i svijeta oko nas,  mi s nestrpljenjem čekamo da vidimo gdje će je odnijeti, kako bi nam prenijela svoje utiske..

Autor: Jelena Vukić