Skloni smo osuđivanju.
Ta neodoljiva potreba da sudimo i krivimo druge je možda nešto urođeno, ili je ipak stečena loša navika koja može da povrijedi druge i nanese bol i nama i drugima. Zašto to radimo i što se zapravo krije iza osuđivanja?
Osuđivanje se odnosi na to da u drugim ljudima vidimo one osobine koje nisu u skladu sa našim naučenim skupom pravila i sa našim viđenjem dobrog, lijepog, kulturnog…
Na primjer, hodaš ulicom i formiraš mišljenje o ljudima koji prolaze pored tebe. “Vidi ovog debelog”, “što ova ima veliki nos”, “uuu, ova djevojka je baš zgodna”, “gledaj ovog što baca pikavce po ulici”, “da li ovaj ima ogledalo kod kuće, vidi kako se obukao”…
Ima tu i pozitivnih i negativnih komentara, ali više onih loših. Veoma je loše formirati mišljenje o nekome na osnovu njegovog fizičkog izgleda ili na osnovu jednog postupka.
Ali, iako to ne govorimo naglas, jer nije baš društveno prihvatljivo, mi često tako mislimo i te misli zadržavamo za sebe.
Da li je uopšte potrebno da formiramo mišljenje o nekome koga vidimo sada tokom nekoliko sekundi i najverovatnije ga više nikada nećemo ni vidjeti?
Ne osuđujemo mi samo prolaznike i ljude koje vidimo na televiziji.
Osuđujemo i svoje najbliže. Svako ponašanje koje nije u skladu sa našim formiranim obrascima ponašanja je podložno osuđivanju.
Čak smo i licemjerni u osuđivanju. U jednom trenutku osuđujemo nečije ponašanje, a u sljedećem se ponašamo na isti način uz savršeno opravdanje zašto baš tako treba.
Ko smo mi da osuđujemo tuđe postupke?
Da li mi uopšte možemo da znamo zašto je neko postupio tako kako je postupio?
Da li postoje razlozi za koje ne znamo, a ipak smo spremni da donosimo procjenu na osnovu malo činjenica i da sebe uvjerimo da je taj postupak pogrešan?
Naravno da je tako, jer mi ne možemo da znamo što je u tuđoj glavi, ali smo i bez obzira na to spremni da osudimo neki postupak. Često ni za svoje postupke nismo svjesni zašto smo ih učinili, pa kako onda možemo da znamo zašto je neko drugi uradio nešto što nam se ne sviđa.
Kada osuđujemo, često nam to govori kakvo mišljenje imamo o sebi. To je naše ogledalo. U drugima najčešće primjećujemo osobine koje ili sami imamo ili se plašimo da ne postanemo takvi. Iako mislimo da je naše mišljenje objektivno, ono je daleko od toga.
Naše mišljenje formiraju brojni filteri koje smo stvorili tokom života i ono nikada ne može da bude ni blizu objektivnog. Uostalom, kako može da bude objektivno da li je neko lijep ili ružan, dobro ili loše obučen?
A neko uopšte neće obraćati pažnju na fizički izgled jer ima druge prioritete…
Osuđivanje je podmuklo. Javlja se spontano, skoro instinktivno, a potrebna je velika snaga volje da bi se iskorjenilo.
Kada je osuđivanje u pitanju, prvi i najvažniji korak je da ga budemo svjesni. Osuđivanje je često toliko podmuklo i spontano da se čak teško i primjeti. Tek nakon nekog vremena postanete svjesni da to radite. Kada postanete svjesni, onda imate priliku da prekinete sa osuđivanjem i da se posvetite korisnijim stvarima za svoj um.
Potrebno je da budete svjesni sadašnjeg trenutka njegovog značaja i njegove neponovljivosti. Da li ćete taj momenat potrošiti na pakostan komentar o nekome, ili na to da ćete umjesto nečijih ušiju ili nosa, primjetit pticu ili lijep dan.. Nije teško, kada razmislite samo malo. Negativno komentarisanje vas prividno stavlja u neki superiorniji položaj u odnosu na onoga o kome formirate mišljenje.
Da li ste superiorniji?
Šta ako on u tom trenutku komentariše vaš izgled, ili to kako nepristojno buljite? Kako ste ružno obučeni? Zamislite da on u istom trenutku može da odgovori na vašu misao o njemu? Da li biste i tada komentarisali? Vjerovatno ne..
Ljudi osuđuju, ocijenjuju, presuđuju.. To se iskorijeniti ne može. Međutim, tolerancija prije svega, kulturno ponašanje, usmjerenje na sopstveni život može da se poboljša. Samim tim će se i osuđivanje umanjiti. Ništa na ovom svijetu nas ne čini boljim od drugih. Svi smo sa istog mjesta došli i na isto idemo. Ispod garderobe, šminke , kose i kože svi isto i izgledamo. Pokušajte da mislite pozitivno i mijenjajte sebe na bolje. Zato treba da dopustimo da nas spajaju lijepe emocije, ljubav, poštovanje , razumijevanje kako bi ovaj trenutak u univerzumu koji zovemo život prošao pun radosti i ljubavi koje dobijamo od ljudi kojima smo okruženi.
Izvor : Tajna.rs , Jelena Vukić
-200x200-rez.jpg)
