Svaka od nas je imala nekog nasilnika u životu. Malo je njih koje su se izborile sa takvima i odvažno i hrabro odgurnule od takvog stanja.
Dok je pak većina ostala doživotno iza tog "živog blata" iz kojeg se ne mogu izvući.
Ne mogu.
Ne žele ili su se već navikle i prihvatile da su "ipak one krive kad god dobiju šamar ili batine"..?! Ne znam, nisam pametna.
Sjećam se svakog detalja, kao da se dešavalo prije mjesec dana..
Studentski život. Novi grad, oduševljenje novim poznanstvima. Medju njima je bio i on. Na početku sam bila zadivljena njegovom pažnjom, pameću..O, Bože..nisam ni slutila da mi slijedi "najgori i neponovljivi scenario" u životu.
Otpočeli smo vezu, iskreno nisam bila nešto zaljubljena, ali mi je prijalo to što je stalno tu, što je pažljiv, hranio mo ego komplimentima..ehh..21-nu sam imala tada. Posle nepunih nedelju dana htjela sam da okončam tu vezu, jer mi nije bilo više interesantno. I tada je sve počelo.
Kada sam mu saopštila da mi ipak treba sloboda i da treba da prekinemo, počeo je da plače..ja od šoka sam zanijemila. Nisam znala da li da mu razvalim šamarčinu ili da pobjegnem glavom beu obzira. Nismo prekinuli. Nastavili smo. Samo što je on sada počeo da se ponaša drugačije, da me provjerava, da mi ugima telefon, da dolazi na mjesta na kojima sam nenajavljen i samo sjedne. Riješila sam da ovaj put stvarno prekinem. Tako sam i iradila. Medjutim, ovaj put nije plakao, nego mi se unio u facu bukvalno uz prijetnje: "Da će mi napraviti pakao od života, ako to uradim"..nisam odustala. Okrenula sam se i otišla.
Agonija je trajala pune dvije godine..
Svaki put je znao adresu gdje živim i kad god bi se približavala kući, on bi se pojavio odnekud..gdje god sam bila, on bi se pojavio iza nekog žbuna, ulice, zgrade..kao u španskim serijama. Nevjerovatno, ali istinito.
Presretanje se nije zasnivalo samo na prijetnjama, nego i na fizičkom kontaktu. Da, čitaš dobro, draga moja. Fizički je nasrćao na mene gdje god bi me vidio, ne obazirujući se ima li ljudi u okolini. Ja sam se branila svaki put. Ruke su mi uglavnom bile od modrica, jer sam se branila. Prijavljivala sam ga nekoliko puta u policiji i to je bilo samo upozorenje.
Malo bi se smirio i dao mi da "dišem" i opet nastavio. Uglavnom sam se suprostavljala.
Jedne večeri sam izašla sa drustom u nekom pabu i naravno on je bio tu. Moja sjena. Ja sam izašla vani da se javim na telefon i odjednom sam osjetila jako stezanje ruke. Znala sam. On.
Zahvaljujući tome što sam trenirala karate i što sam stekla dobru vjestinu u samoodbrani, uspjela sam da da ga oborim na zemlju i da ga udaram baš kao najvećeg krvnika..
Osjećaj je neopisiv. Neobjašnjiv.
Bila sam "Heroina" grada. Aloooo.."izbiti momka, a plus nasilnika" to je bilo kao da sam "osvojila vrh Monteveresta.
Ja sam stvarno mislila da se dozvao pameti i da mu je dosta više i da će se konačno otkačiti od mene.
Prošlo je dosta vremena i ja sam se opustila.
Zavrsilo mi se predavanje i kako izlazim iz učionice, i ne sluteći dobila sam šamar!
Nisam znala šta me snašlo! Ali, odmah sam se uputila prema policijskoj stanici. On je svo vrijeme išao za mnom i prijetio mi. Eeej, zamisli..
Onda, odjednom ga nije bilo. Vidio je kako ulazim i prepao se.
Dala sam izjavu. Uzela izvještaj od ljekara i zahvaljujući jednom starijem gospodinu ( tadašnjem inspektoru) odmah je priveden i podnijeta tužba.
Ali ni to ga nije zaustavilo. Svakog dana je dolazio i čekao me na faks i prijetio da će mi svašta uraditi, ako ne povučem tužbu. Obrativši se sudiji dobila sam zaštitu..pratnju jednog policajca.
Bila sam spokojna naravno.
Umjela sam da se odbranim, ali nisam mogla više psihički da izdržim. Da strecam kada će se pojaviti o da uvijek moram biti u gardu.
Sačekao me jednom ispred kuće u kojoj sam živjela (ne znam kako je doznao da policajac nije tu) i cerekajući mi se obratio: "Šta ćemo sad, a? "..
Uopšte se nisam uplašila, jer sam znala da je slabić. Opet naglašavam svojim karate sposobnostima sam uspjela da se odbranim i da ga obalim na zemlju, ali ovaj put sam ga udarala i pesnicama i nogama, i na kraju sam ga tako izudarala drvetom da mi nije bilo žao ni malo. I pljunula ga naravno
Odveli su ga, imao je nekoliko šavova na glavi i slomljenu ruku. Malo mu je to.
Ubrzo je bilo sudjenje. Presuda je bila u moju korist. Dobio je zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana.
Sreli smo se nakom njegovog izlaska, ali je prešao na drugu stranu ulice.
Držala sam predavanje o ovom na faksu. Da budem primjer da se ne treba nikada predati i predati strahu. Da se razumijemo: Nisam ja bila Brus Li i nedodirljiva..itekako me bilo strah. Samo ja znam koliko. Samo nisam dala da me to uvuče i da to postane moj život. Ipak sam ja na kraju pobijedila.
Ja, ti, svaka od nas zaslužuje pažnju i poštovanje!
Vaša, Iv! 😍
-200x200-rez.jpg)
