„Nemoj plakati!“.
To je uglavnom reakcija koju ćete dobiti ako, kojim slučajem, pred nekim pustite suzu. Zar ne? Koliko ste samo to puta čuli? Onda obrišete te „sramne“ suze, izduvatete nos i sačekate da stignete kući, zatvorite se u sobu, eventualno pustite neku muziku i isplačete se živi.
Ali zašto su vam rekli da ne plačete? Da ne plačete pred njima? Ili da ne plačete uopšte? Što imamo protiv suza onih koje volimo? Pa čak i ako ih ne poznajemo, zašto nam smetaju tuđe suze? Zašto bježimo od suza?
I suza voli da je neko vidi, možda i da je nježno obriše. I jecaj voli da ga netko čuje, razumije, prihvati. Tugu je teško nositi na plećima. Svaki teret pa i ovakav, lakši je kad ga čovjek ne nosi sam.
Ali, na kraju krajeva, nije ni važno imate li rame za plakanje ili ne, suze su tako snažni čistači duše da vam se apsolutno isplati plakati bilo kad, bilo gdje i zbog bilo čega.
Ljudi se često iznenade kada mi se požale kako danima plaču, a ja se na to potpuno oduševim. Kažem im : „Sjajno! Samo tako nastavite.“
Zašto? Zato što znam da će se, jednom kad im se duša sasvim pročisti i kad im se srce vrati u normalan ritam, osjećati toliko dobro, toliko bolje, da će dobiti neki skoro božanski polet da ustanu i krenu dalje.
Nema ničeg svetijeg od osobe koje je pala, doživjela neuspjeh, propatila, propala… i onda polako ustala, obrisala suze, podigla glavu i nastavila gdje je stala. Nema nikog snažnijeg od onog koji je priznao poraz, pošteno se isplakao i vratio da se bori. Suze su najprirodnija moguća pojava.
Ako nisu prirodne, zašto se onda cijelo naše tijelo spontano pripremi, praktično namjesti za plakanje kad nam je teško i obori nas tuga?
Tuga je sastavni dio svačijeg života. Ona ne spada ni u kakve loše osjećaje koje treba po svaku cijenu izbjegavati. Kao i svi drugi osjećaji treba joj pokloniti pažnju, treba je analizirati, prihvatiti, kroz sebe propustiti i na kraju iz sebe kroz suze istisnuti
Život je težak, svakom na svoj način. Možda nas nitko nije pitao želimo li živjeti, gdje i kako i ponekad smo prisiljeni biti u okolnostima koje nam ni malo ne odgovaraju, ali makar smo dobili pribor da se „izduvamo“ kada nam je teško. Iskoristite to. Ne stidite se. Kao i sto puta do sada, znate i sami da će vam poslije dobrog plača biti puno lakše.
A drugima poklonite svoje rame kad ih sustigne tuga. Iznenadite nekog sljedeći put kad mu oči zasuze pa umjesto: „Nemoj plakati“ recite mu: „Ma, isplači se dobro, tu sam za tebe!“ Zagrlite ga čvrsto i budite strpljivi. Kakav će to divan poklon biti. Od duše duši. Da se kladimo da ga nikada neće zaboraviti?
Suze su sasvim u redu. Suze su poklon, od anđela ili dobrih vila, od Boga ili majke Prirode, možda nikada nećemo saznati. Kroz suze će sva ta tuga što je ne želite više u sebi konačno izaći iz vas. Najefikasnije sredstvo za pranje duše, bez obzira na vrstu tuge ili bola.
Uostalom kao što je govorila moja pokojna baka kad sam bila mala pa padnem i počnem cmizdriti: „Plači, mala, plači, manje ćeš piškiti!“
Izvor: www.uspesnazena.com autor Bojana Čupić
Foto: Pinterest
-200x200-rez.jpg)
