#Putovanja

IZ NAŠEG UGLA: VARŠAVA

Kako volim da se igram riječima, obrćem ih, prevodim ih, tražim sakrivena značenja, prije svog odlaska u Varšavu istražujući šta i gdje da vidim, na nekom stranom sajtu pročitam Warsaw- i odmah mi sine- rat vidjela.

Koliko apsurdan prevod može biti, i da li svaki stranac koji ovako izgovara ime ovog grada ima istu pomisao?

Poljska, jevreji, drugi svjetski rat..

Kažu da je Varšava toliko bila uništena i da je toliko ljudi ubijeno tokom drugog svjetskog rata da se postavljalo pitanje da li je uopšte obnavljati..

Dok šetam starim gradom, i preko rijeke Visle gledam na novi dio, razmišljam kolika bi šteta bila da nije..

U Varšavi imate sve što vam duša poželi! Hoćete stari grad? Ima! Hoćete super moderni novi dio? Ima! Muzeji? Ima! Preukusna hrana? Ima!

U Varšavi ima svega! Nevjerovatan spoj starog i novog, tradicije, nauke, muzike, dobre hrane, prosto ostavlja bez teksta, a poštovanje prema svemu što je iz Poljske poteklo koje njeguju njeni stanovnici, nakon poznavanja i malo istorije, tjera suze na oči.

Ne mislim tu na patriotizam, zastave i druga nacionalna obilježja na svakom ćošku, već na ponos ,diku i ljubav prema svom.

Nakon strahotnih razaranja,( kojima nema traga u današnjoj Varšavi) poljaci su svoju zemlju obnavljali.

Predivan kaldrmisan stari grad prepun šarenih fasada obnavljan je na osnovu slika sa starih razglednica. Dok šetate njime, vi ste u nekom drugom vremenu u nekom drugom svijetu.. Opasan je zidinama i kulom Barbakan iz 16 vijeka, a sa centralnog trga mačem vas pozdravlja Mala sirena zaštitnica grada, kaže legenda, setra bliznakinja sirene iz Kopenhagena..

Dok šetam glavnom ulicom Krakowskie Przedmiescie, udišem veselu atmosferu ovog ljupkog velegrada. Puno je zelenila, ljudi su nasmijani i prijatni, obavještenja šta i gdje možete vidjeti su svuda, za slučaj da ste nešto preskočili..

Sedam na klupu da pogledam mapu i čujem muziku.. Klupa svira Šopena.. malo naprijed je muzej Marije Kiri , u je blizini crkva u kojoj se čuva Šopenovo srce a tu je negdje i Kopernikov naučni centar. Nema tu patetike, samo ljubav i ponos u inat svemu što je bilo.

I imaju zašto da su ponosni. Na istoriju, na borbu, na kvalitetne pojedince, na tradiciju, na arhitekturu, hranu.. Sve to ljubazno dijele sa nama radoznalim strancima.

Rekla bih da žive mirno iako je grad ogorman( za naše pojmove prilično veliki- oko 2 miliona stanovnika). Uz mnogo visokih zgrada u modernom centru tu je i mnogo zamaka, parkova i zelenila. U restoranima služi se hrana sa poljskim duhom, jedu se crveni kupus i knedle. Sluša se muzika, voli se sport..

Ako slučajno pomislite da ste se izgubili, najbolji orijentir će vam biti najviša zgrada Varšave- Zamak kulture i nauke, izgrađen po Staljinovom nalogu, kao simbol prijateljstva dva grada u to vrijeme, a danas podsjetnik na još jedan dio ne tako lijepe istorije..

Dok mi je u ustima još uvijek ukus pufnaste poljske krofne(kołacze) i kafe, razmišaljam koliko sličnih riječi imamo, gotovo se možemo razumijeti, a Poljake nikad braćom nismo smatrali. Naprotiv.

Odrastajući pod uticajem ili utiskom veličine „velike Jugoslavije“ koje odavno nema, skloni smo da mislimo da smo najveći, najbolji, ma sve u superlativu, zaboravljajući da vrijeme nije stalo nego možda samo mi stojimo u njemu.

A dok mi stojimo drugi se trude, razvijaju, rastu.

Oduševljena upijam Varšavu,( nisam još otišla a već želim da joj se vratim), i divim se ovom narodu koji, kroz istoriju oštećen na sve moguće načine, nije dao da mu se ošteti snaga, duh, uspomene i prava ljubav prema domovini.